Nekolicina dojučerašnjih fudbalera Mančester junajteda pronašla je sreću daleko od “Old Traforda”, ponovo su pronašli svoje “fudbalsko ja”.
Junajted je poslednjih godina postao neka vrsta uklete kuće za mnoge i one najskuple plaćene fudbalere od kojih je ne mali broj njih neslavno završio svoju misiju u klubu.
Kao da je njihovo samo prisustvo u klubu slabio fudbalske veštine koje su ih i doveli u slavni tim. Loš izbor trenera definitivno im nije pomogao da postanu ono što su i oni, i svi oko njih, očekivali da će biti u timu.
Nisu, usled široke lepeze faktora, opravdali velika očekivanja i velika ulaganja. Otišli su nedorečeni, sa uspnima i padovima. Većina njih upamćeni, na kraju, kao promašaji.
A danas, daleko od “Old Traforda”, baš oni, baš taj Rašford, Onana, Hojlund, Entoni, Mektomini, blistaju. U Junajtedu sada sigurno češu glave nakon Rašfordovih bravura protiv Njukasla u dresu Barselone (dao oba gola u pobedi 2:1), shvataju da Onana ipak nije tako loš golman nakon što je Kamerunac zablistao u dva meča turskog šampionata (osam odbrana imao protiv Fenera, upisoa asistenciju za izjednačujući gol Trabzona).
Na “Old Trafordu” razumeju da su možda pogrešili i sa Entonijem, rekordno plaćenim pojačanjem iz Ajaksa pre tri sezone. Tako lako su ga se otarasili, uvereni da on, ipak, nije materijal za klub. A možda samo nisu umeli sa njim. Umeće je i pronaći “žicu” igraču.
Entoni je danas, nakon fenomenalne polusezone na pozajmici u Betisu, najbolji igrač zeleno-belih koji su mu u međuvremenu dali trajni ugovor.
Leave a Reply